|
|
|||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||||
Tema ZNH |
 |
Dozvolite mi da se zahvalim na pozivu kojim sam jako pocascen. Ne kazem to samo iz kurtoazije. Ova vrst okupljanja intelektualnih krugova koji su se nasli u inozemstvu, izvanredno je vazna za sirenje istine o Hrvatskoj u zemljama u kojima zivimo.
Kroz protekle godine napravili ste mnogo za Hrvatsku. To se vidi iz vasih godisnjih izvjesca, iz vasih publikacija i sasvim konkretnih akcija pomoci koje ste proveli. Mislim da zajedno predstavljate jedan velik fond iskustva, koji na vie nacina moze biti upotrebljen u zajednickom radu. Pri tome vi kao useljenici vrsite svoj dio posla, a mi kao sluzbeni predstavnici svoj.
Zelio bih se uvodno ispricati ovdje prisutnim Nizozemcima sto, na zalost, jos uvijek ne govorim nizozemski. Iz iskustva znam da je poznavanje jednog jezika daleko vise od samog jezicnog blaga. Ono omogucava da se bolje upozna jedan narod, da mu se osjeti bilo na sasvim drugi nacin nego kada se dojmovi prenose preko drugih ljudi. Zato obecajem da cu uciniti to se najvise moze da bih u cim kracem roku progovorio i tim jezikom.
Nekoliko primjedbi o pocetnim pozicijama naseg djelovanja u Nizozemskoj. Hrvatska postoji, ona je tu, ne samo formalno, ne samo imenom nego sve vise i svojom stvarnom prisutnoscu, na svim poljima, ukljucivsi, to je nazalost bilo potrebno, i vojnom. Prema tome, Hrvatska nije vise nesto sto se moze ostaviti po strani, vec je nesto s cim i veliki drzavnici svijeta moraju i te kako racunati, kada se suocuju s problemima jugoistocne Europe.
Imao sam prilike iz blizine pratiti stvaranje te drzave, nezto tome i pridonijeti, pa vam mogu posvjedociti da se ta drzava stvarala u veoma, veoma teskim uvjetima. Malo je drzava koje su imale takvih teskoca. Ne zaboravite to nikad!
Necu ici daleko u povijest, bit cu cak iznimno aktualan. Uzet cu jedan sasvim svjez primjer teskoa s kojima se sukobljujemo, da biste vidjeli kako cijela ta prica jos uvijek nije zavrsena, kako se mi jos uvijek moramo i te kako boriti i moramo biti pametni. Vi znate da se ovih dana raspravlja da Europska Unija prizna Srbiju/Crnu Goru, koje sebe nazivaju Savezna Republika Jugoslavija. U tim raspravama od pocetka je bio prisutan zahtjev da se, prije nego sto Europa prizna Srbiju, ostvari medusobno priznanje te Srbije/Crne Gore i njenog najvanijeg susjeda Hrvatske. Do strahovitog rata na nasem podrucju doslo je upravo zbog toga jer je JNA izvrsila agresiju na Hrvatsku, a u Istocnoj Slavoniji i oko Vukovara ta je agresija bila narocito vidljiva. Najmanje to bi trebalo ocekivati od medunarodne zajednice, je da se osigura da tu ne bude razloga za neki novi rat. S hrvatske strane, mi smo se jako zalagali i zalazemo se da se te dvije zemlje priznaju, tako da oni lokalni Srbi, koji zive u Istocnoj Slavoniji shvate, da se Milosevic odrekao sna o Velikoj Srbiji, da se oni nalaze na suverenom podrucju Republike Hrvatske i da je za njihovo vlastito dobro da se cim prije i cim prijateljskije nagode s predstavnicima hrvatskih vlasti, tako da to podrucje,- zadnjih 4,5% naseg teritorija pod okupacijom, mirnim sredstvima bude reintegrirano u nas pravni poredak. Znaci, mi smo i te kako bili i jesmo zainteresirani, da dodje do tog medusobnog priznanja.
I sad, to se u toj situaciji dogadja? U diplomatskoj igri, koja se u okviru Europske Unije vodi oko tog pitanja, da li postavljati uvjete ili ne, da li uvjetovati europsko priznavanje Srbije sa srbijanskim priznanjem Hrvatske, pojavljuje se prica kako su pregovori izmedju Srbije i Hrvatske jedna jako duga i otegnuta prica (to je tocno) za koju su (a to je novo) podjednako krivi Srbi i Hrvati. I kad pitate: "Pa dobro, sto su to Hrvati krivi, koji stalno pritiscu da ih se prizna, jer imaju sasvim jasan interes zbog kojeg zele to priznanje?". Kad tako pitate: "Pa gdje je ta hrvatska krivnja?", dobivate kao odgovor da su Hrvati nesto potpisali u Daytonu oko Prevlake, a nisu to odrzali. To je, moram vam reci, cista laz! U Daytonu nista takva nije potpisano.
Istina je da se o zamjeni dijela Prevlake za neke pozadinske dijelove Dubrovnika raspravljalo u okviru pregovora koji su se ranije vodili o tome kako postici mir u Bosni. Tu je bilo, kao to znate, vise velikih medjunarodnih pregovora, medjunarodnih planova, i tu se odista govorilo o vrhu Prevlake, koji bi se eventualno dao za nesto drugo. Medjutim, u Daytonu je postignut i potpisan veoma obiman sporazum o miru u Bosni i Hercegovini i u njemu nema ni jedne rijeci o Prevlaci. Prema tome, potpuno je jasno sto je Hrvatska potpisala i sto nije potpisala. Pa ipak pojavljuje se spomenuta verzija samo zato jer su neki Srbi rekli, kao da, eto, postoji nesto, i ta je tvrdnja dovoljna za neke strane krugove. Ne bih se na to posebno osvrtao da je to samo pitanje nepazljivosti nekih diplomata sa svojim izvorima. To je nesto sto smo dozivjeli puno puta. Medutim, sad dolazi pomalo tragikomican nastavak price. Prije dva dana jedne velike nizozemske novine, De Telegraaf, objavile su clanak u kom se kaze kako Hrvatska rabi pitanje Istocne Slavonije, da bi provela zamjenu teritorija oko Dubrovnika, da bi zamjenila Prevlaku za pozadinu Dubrovnika. Sad gledajte igru: s jedne strane se na diplomatskom polju govori kako smo mi odbili zamjeniti Prevlaku za pozadinu Dubrovnika, pa zbog toga treba Srbiju prihvatiti onakvu kakva jest, bez posebnih uvjeta, a s druge nam se strane, u jednom dopisu iz Praga, podmece u navodima nekih strucnjaka koji bi trebali znati o cemu govore, kako Hrvatska ide cak tako daleko da postavlja pitanje Istocne Slavonije samo zato da bi uspjela provesti zamjenu kod Dubrovnika!
Dvije potpuno suprotne tvrdnje serviraju se u istom trenutku, a ni jedna od njih nije tocna. Istina, veoma jednostavna, od nas objavljena u mnogo navrata, jest da mi trazimo nesto sto je uobicajeno kada se normaliziraju prilike, kad se traze neki temelji za mir, a to je da se zemlje koje su na tom podruju medusobno priznaju i da kazemo: "Dobro, unatoc svih strahota koje smo dozivjeli, unatoc agresije koju smo dozivjeli, unatoc golemih ratava, pokusat cemo zivjeti normalno, kao susjedi."
Ja bih vam mogao dati desetke i desetke ovakvih ilustracija koje se odnose na sadasnje vrijeme. Npr. prije dva ili tri dana jedna velika medjunarodna agencija objavila je vijest nakon posjeta Zagrebu svicarskog ministra vanjskih poslova, kao predsjedavajueg Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi, da su njegovi susreti s hrvatskim vlastima bili neuspjesni, jer da Hrvati ne pustaju promatrace na hrvatska podrucja. Istina je bila potpuno drugacija. Naime, toj je organizaciji predlozeno da posalje jednu misiju koja ce razgledati stanje i dati svoje prijedloge i da cemo mi, nakon sto ta misija dodje sa svojim prijedlozima, razmotriti sto god oni predloze. Prema tome, nastup hrvatskih vlasti bio je potpuno otvoren, nije bilo nikakvog odbijanja, sve je bilo unutar uobicajenih okvira diplomatskog djelovanja.
Koliko god smo mi nacueni da ocekujemo od nasih zapadnih medija objektivnost, nepristranost itd., moramo nazalost cesto puta konstatirati da se novinarima serviraju odredjene 'patke'. Sve to skupa potvrdjuje moj raniji navod, da jos uvijek nismo u situaciji u kojoj mozemo reci: sad je sve zavrseno, sad imamo drzavu, sve je sigurno, mi smo jedna normalna demokracija, koja se moze lijepo i bezbrizno razvijati svojim tokom. Nazalost, i dalje se nalazimo u jednom poluopsadnom stanju, koje nije dobro za produbljivanje demokratskih odnosa, sto svi mi zelimo. Demokracija je osjetljiva biljka, demokracija trazi ljude, ne samo zakone, nego i ljude koji imaju iskustva i vremena, te vanjske uvjete pod kojima se mogu predstavljati sa svojim najboljim osobinama. Kad toga nema, onda dolazi i do manjkavosti. Vec sam spomenuo velike medjunarodne napetosti na nasem podrucju i cinjenicu da imamo jedno poluratno stanje, da jos uvijek postoji velika napetost, na primjer oko Bosne i Hercegovine. Ovih netom oslobodjenih 20% nacionalnog podruja, de facto je prazno, a ni to nije normalna situacija. Naravno da u takvim prilikama kod nas ima stvari, koje treba kritizirati.
Ne trebamo u vlastitim razmiljanjima i u razgovoru s Nizozemcima tvrditi da nesto jest sto nije. Nikada to ni kao ministar informiranja ni od koga nisam trazio. Sve sto zelimo i molimo jest, da svijet shvati u kakvim smo uvjetima. Da se ono sto se dogada pogleda objektivnim ocima, pa da se vidi ono sto je lose i ono sto jest dobro.
Navest cu vam konkretan primjer. Kod nas se, a narocito u vanjskim kritikama, jako kritizira drzavna kontrola javnih medija, koja ima svoju pozadinu u tomu da je sve u komunizmu bilo drzavno, odnosno drustveno i sad je kao ova drzava preuzela kontrolu nad televizijom, radijom i dobrim brojem novina i da je ta kontrola prevelika.
Tako se na primjer za televiziju tvrdi da je pod velikom drzavnom kontrolom, to u odredjenom smislu i nije tako daleko od istine. Cinjenica je ipak da na toj televiziji imate program kao sto je 'TV parlament', koji je, iskreno govoreci, program kakvog cete tesko naci cak i u zapadnim zemljama, zato jer nije uvijek jednostavno dobiti stranku na vlasti i oporbu da sjednu za isti stol, i nije ih uvijek jednostavno dobiti da se otvore prema pitanjima koja pljuste iz auditorija, medju kojima ima nekih vrlo neugodnih. Ima vise takvih emisija, iako ima zamjerki na neke stvari, na neke nacine na koje mediji funkcioniraju, ne zaboravimo pri tome da ima i veoma pozitivnih, sa zapadnog gledista veoma dobrih proizvoda i nacina izvjescivanja. A ne zaboravimo pri tome da se radi o problemu, koji je puno dublji nego samo pitanje odnosa vlasti i oporbe, tko ima politicku vlast, da li je ta vlast autoritarna, ovakva ili onakva. Cijeli se sustav, i novinari i oni koji s njima opce, ljudi su koji su se profesionalno formirali kroz 50 godina jednog drugog sustava. Kao u svemu iznimno liberalan ministar informiranja, imao sam se prilike osvjedociti da su dva narastaja novinara koja su odrasla u starom rezimu dala neke izvanredne ljude ali i takve, koji na neki nacin u svom nacinu razmisljanja sebe vide sebe kao nekakve politicke radnike, vide sebe kao nesto sto je za ili protiv rezima, koji na neki nacin osjecaju potrebu da budu povezani s jednom, drugom ili trecom strukturom u drustvu i da u toj povezanosti traze oslonac i legitimitet.
Sve je to zapravo strano razmisljanju o ulozi medija u jednom demokratskom drustvu. Nije, dakle, samo pitanje nekakvih politickih pritisaka, vec i cinjenice da ljudi medija nisu prolsi kroz jednu zapadnu skolu novinarstva u kojoj bi se naucili da preuzimaju odredjene rizike pisuci ono sto dozivljavaju istinom, da je to vrijedno ciniti, jer je to njihova uloga u drustvu. Slicnih pojava ima u gospodarstvu, u upravi i drugdje, i to je zapravo problem, kojega nema samo Hrvatska nego ga imaju sve bivse komunisticke zemlje.
Bitno je shvatiti da Hrvatska ima velikih nedostataka ali da je to zemlja koja pokusava svim svojim snagama doci na pravi kolosjek, demokratski kolosjek, i na njemu se odrzati, da je hrvatski narod dovoljno zreo da to uvijek sam odluci u demokratskim izborima i da dade prednost onom tko se najbolje zalaze za njegovo zajednicko dobro. U hrvatskom politickom tijelu ima jednih, drugih, trecih, cetvrtih, i nije to sada prica samo o jednoj stranci nego ipak postoji stranacki zivot. Postoje prepucavanja, nekad i veoma teska, ali prepucavanja koja su dio demokracije, koja su dio ucenja demokracije, ucenja pravila kako se treba ponasati. Budite ponosni na tu Hrvatsku, na tu vasu domovinu. Nastojte, bez da neto pozlacujete ili da je preko mjere kudite, pokusati prikazati pravo stanje stvari.
Sto se tice odnosa Nizozemske i Hrvatske, ne treba zaboraviti do koje mjere imamo dodirne tocke, koje su za nas neobicno zanimljive, kad je u pitanju Nizozemska. Clanovi Zaklade, koji se bave povijescu profesionalnije nego ja, znadu daleko vise o nasoj zajednickoj proslosti. Proslosti ne treba robovati, ali je ne treba ni zaboravljati. Povijest je vazan dio kolektivnog iskustva kojeg narodi nose sa sobom i koji im u odredjenim momentima pomaze da mozda malo bolje shvate svoje partnere. Vjerujem da bi u Nizozemskoj mogli prepoznati neke probleme nase borbe da se osovimo na vlastite noge, poznata su im iskustva s habsburskim carstvom. Cinjenica je da su i Nizozemska i Hrvatska, zahvaljujuci svojim geopolitickim polozajima, izvrgnute utjecajima i pritiscima velikih sila. Sve je to skupa, s politicke strane, nesto sto bi Nizozemcima trebalo biti razumljivo. Nazalost, u znatnoj mjeri to jos uvijek nije slucaj. Bio sam npr. neugodno iznenadjen vidjeti da je to jedina zemlja na svijetu gdje se jos uvijek prodaju rjecnici jugoslavenskog i nizozemskog jezika sto je svojevrsna inovacija. Zanimljivo je da se to tiskalo jos 1994.g. u ovoj zemlji i to cak sa starom jugoslavenskom zastavom na ovitku. Znaci, na neki nacin nije afirmirana Hrvatska kao poseban identitet, kao zemlja koja ima svoju povijest i svoju sadasnjicu, svoju kulturu. Za nas je, naravno, vazno da nizozemsko drustvo kroz iduich par godina shvati tko smo i sto smo. Taj zahtjev izgleda jednostavan ali je zapravo veoma zahtjevan. To je posao kojeg veleposlanstvo ne moze obaviti samo, nego se tu moramo pomoci, radeci svatko po svojoj stazi, svatko u svojoj sredini, ali u istom smjeru.
Zato je za nas Nizozemska politiki vazna? To je i gospodarski i kulturno veoma razvijena i veoma jaka zemlja koja nema teritorijalnih, i strateskih pretenzija na nas teritorij. To je vazna polaznica naseg interesa za Nizozemsku. Znaci, mi zelimo Nizozemsku kao partnera, ja bih cak rekao privilegiranog partnera, u okviru Europske Unije, koja govori zapravo u ime zemalja male i srednje velicine i koja u svom postavljanju problema unutar Europske Unije dolazi do pitanja koja su nam bliza, te ih postavlja na nacin koji je nama blizi, nego sto je to slucaj kad 'veliki slonovi' zaplesu oko pregovarackog stola. Jer nemojmo se zavaravati, koliko god se unutar Europske Unije, govori o zajednikoj politici, sigurnosti, obrani itd. cinjenica je da su jos uvijek, nakon svih tih 45 godina rada na europskom zajednitvu, jos uvijek veoma prisutni posebni partikularni interesi velikih sila. A nama bi Nizozemska bila, rekao bih, veoma drag moguci suigrac.
Meutim, Nizozemska nije za nas interesantna samo kao europski suigrac, ve kao zemlja kao takva. Kao sin agronoma koji mi je jos u mladosti priaco o veoma naprednoj nizozemskoj poljoprivredi, osjecam mozda vise nego mnogi drugi da ovdje mozemo mnogo nauciti. Nizozemci su kao narod izvanredno radini, radno discipliniran narod, koji nam moze posluziti kao uzor u organiziranju rada i obnove u razorenim dijelovima zemlje. Vazno je da u nama probudimo odredjene vrijednosti koje su pomalo pale u zaborav. Cinjenica je, da smo zemlja s previse umirovljenika, s premalo mladih ljudi. Cinjenica je, da se kod nas uvrijezilo da treba otici u mirovinu cim prije tako da bi se moglo baviti nekim drugim poslovima. Cinjenica je, da smo zaboravili predanost radu i radnim zadacima, koja je, vjerujem, dosta tipicna za jednog prosjecnog Nizozemca. Ozbiljnost, kojom se pristupa radu, je nesto sto bismo trebali preuzeti i u nasim uvjetima stvoriti nesto vlastito. Nije, naravno, stvar u tome da postanemo Nizozemci ali bi nam malo nizozemskog duha dobro doslo.
Nije u pitanju samo rad, nego pogled na zivot uopce, duboko usadjeno postivanje zakona. Imam dojam da se po nizozemskim cestama nije uputno prebrzo voziti, odudarati od brzine drugih, jer postoji neka vrst socijalne kontrole. Ako se ne ponasate po zakonu, ljudi se mrste, to se ne voli. A kod nas su mnoge takve norme socijalnog ponasanja pomalo nestale. U ranijem rezimu kod nas se svasta uvrijezilo. Covjek vlasti bio je iznad zakona. Korupcija se ukorijenila medju narodom, sto ranije nije bio slucaj.
Prema tomu, ima mnogo onoga sto se ovdje pozitivno dozivljava i sto bi se moglo prenijeti u hrvatsko drustvo. Nije pitanje samo odnosa izmedju dviju zemalja, nije pitanje samo da li cemo potpisati ovakve ili onakve konvencije, da li ce nam poslati tehnicku pomoc, ovu ili onu. I kada se vi budete vracali u domovinu - a svi se mi nadamo da cete to zeljeti i da cemo vam mi zato stvoriti potrebne uvjete - kada se dakle, budete vracali najvaznije sto cete ponijeti sa sobom nece biti ustedjevina, nece biti novac, vec ono sto je u vasem razumu. Ako vi iskustvo koje ste ovdje godinama stekli, prenesete u hrvatsku sredinu, napravit cete Hrvatskoj veliku uslugu.
Dozvolite mi da prije nego sto zavrsim kazem i sljedece. Nije samo u pitanju nizozemsko davanje nego i primanje. Jest da se prema Hrvatskoj moze gledati kriticki ali u Hrvatskoj ima puno toga dobrog to bismo trebali pokazati Nizozemcima, to bi se cak moglo i unovciti. Turizam je naravno jedno od tih podrucja. I opet, i tu ce trebati pameti da ne unistavamo to ogromno blago koje imamo u nasoj prirodi. U tom bismo pogledu u mnogo cemu mogli medusobno suradjivati. Mislim da bi Nizozemci i te kako dobro dosli kao investitori kod nas ali i kao ljudi s kojima bismo mogli ozbiljno porazgovoriti o nacinu prostornog uredjenja nase obale. Mi s njima imamo vec dosta kontakata sto se tice tehnicke suradnje na podrucju luka, prometa, banaka, i sl. Ima medutim stvari kojih ni sami nekad nismo dovoljno svjesni. Cinjenica je da npr. nizozemska poljoprivreda upotrebljava 10 puta vise umjetnih gnojiva u poljoprivrednoj proizvodnji nego mi. Naravno da je njihov rezultat znatno bolji, ali nisam siguran da je kvaliteta onoga sto se takvim ekstenzivnim privredjivanjem dobije, sasvim usporediva s onim sto mi imamo u jednoj puno jednostavnijoj razini privredjivanja. Mozda bismo im mogli posluziti kao zanimljiv primjer, da je njihov nacin privredjivanja u odredjenom smjeru otisao predaleko i da bi se i oni polako trebali vratiti izvorima, a mi se opet pomaknuti u onom smjeru u kojem su oni isli, pa da nadjemo neku zlatnu sredinu.
U diskusiji, koja slijedi, zanimaju me vasa pitanja, zajedniki razgovor, pa cu zavsriti s iskrenom nadom da cemo, narocito u momentu kada veleposlanstvo proradi, kao sto se ocekuje za koji mjesec, imati prilike suradjivati i medjusobno si pomagati.
|