|
|
|||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||||
Tema ZNH |
 |
Zahvaljujem Zakladi Nizozemska-Hrvatska na pozivu. Veseli me što među članovima i simpatizerima zaklade postoji zanimanje za jezičnu problematiku. Radostan sam stoga što sam ovdje i što vas mogu izvjestiti o održanom simpoziju 'Language Policy and Lexicography in Slavic languages after 1989' kojeg smo mi s katedre slavenske lingvistike Amsterdam-skog sveučilišta organizirali 23. i 24. studenog prošle godine.
Prvotna ideja bila je okupiti stručnjake iz slavistike, leksikografije i sociolingvistike radi razmjene mišlje-nja o promijenjenom položju nacionalnih standardnih jezika u istočnoj, središnjoj i jugoistočnoj Europi.
Kao glavnu temu predvidjeli smo ulogu leksikografije kao indikatora ali i kao instrumenta jezične politike u tim krajevima. Tema kojoj se trebalo posvetiti naročito pozornosti odnosila se na standardizaciju jezika u jezičnom području koje se tradicionalno naziva srpsko-hrvatsko, a na kojem se u prošlom stoljeću više puta pokušavalo definirati i standardizirati nacionalne jezike.
Ideju o organizaciji simpozija potaknuo je gospodin Guido Snel, predavač srpske i hrvatske književnosti na Sveučilištu u Amsterdamu. Gospodin Snel radi trenutačno na pripremi disertacije o autobiografskoj književnosti srednje i istočne Europe. Smatrao je kako je takva konferencija u Nizozemskoj potrebna kako bi se nizozemski znanstvenici izvijestili o jezičnoj situaciji u tom području, a uz to je htio usmjeriti pažnju na takozvane 'male jezike' koji su na nizozem-skim sveučilištima zapali u prilično loš položaj.
Moja je osobna motivacija bila – ja, naime, radim na opsežnom hrvatsko-nizozemskom rječniku – promjena u leksikografskom pristupu hrvatskom, bosanskom i srpskom jeziku.
Kako se naslovi rječnika uglavnom sastoje od naziva dotičnih jezika, izdavanje rječnika na tom jezičnom području bilo je povezano, i još je uvijek, s određenim političkim izborom.
Potrebno je ponovno istražiti odnos između sadržaja i naslova rječnika zbog promijenjenog statusa jezika s tog područja kao i zbog njihovih promijenjenih međusobnih odnosa.
Simpozij je održan na Amsterdamskom sveučilištu, planirano je bilo šesnaest govornika, a izlaganja su
bila ograničena na dvadesetak minuta.
Izlaganja i diskusije održani su na engelskom jeziku. Izbor govornika je bio u velikoj mjeri subjektivan: obavijesti o tome nisu izašle u stručnim časopisima, novinama ili putem interneta. Kako nismo sa sigurnoš-ću znali koliku ćemo novčanu pripomoć primiti, odlučili smo se za određeni broj govornika. Budući da je središnje južnoslavensko jezično područje, tradi-cionalno nazivano srpsko-hrvatskim jezičnim područ-jem, pružalo više no dovoljno tema za konferenciju, odlučili smo koncentrirati se na stručnjake koji se bave jezičnim odnosima u tim krajevima.
Ali tamnošnju situaciju htjeli smo usporediti i s prilikama u ostalim slavenskim jezicima. U dogovoru s prof. Vederom, predstojnikom katedre za slavensku lingvistiku, sastavili smo popis govornika koje smo naumili pozvati. Bili smo svijesni da je naša metoda subjektivna i ograničena te je moguće da smo izostavili neke osobe koje su mogle mnogo doprinjeti konferenciji. Poslali smo otprilike četrdeset pozivnica, a primili tek petnaest pristanaka. Više od polovice pozvanih nije ni odgovorilo na pozive. Na tom primjeru možemo, između ostaloga, zaključiti koliko je ta tematika još uvijek delikatna. Pomislio sam najprije kako je razlog nejavljanju nekih jezikoslovaca iz Hrvatske njihov stav da se hrvatski jezik ne treba definirati kroz odnos prema srpskome, već potpuno nezavisno od srpskoga (Brozović, Katičić, Ladan). Naknadno je, međutim, ispalo kako pozivnice nisu ni primili.
Unatoč u neku ruku malog broja odgovora na naš poziv bili smo veoma zadovoljni kvalitetom primljenih sažetaka. Uza sve to žao nam je što nismo primili nikakvu reakciju s bosanske strane. Krivo mi je što nije bilo sudionika iz Bosne, ili bar izlaganja o jeziku u Bosni, budući da se jedino tamo u prošlom stoljeću – mislim na dvadeseto – stvarno koristila neka vrsta standardnog srpskohrvatskog jezika. Zbog mnogonacionalnog sastava bosanskog stanovništva, nije bilo moguće izabrati jedan od postojećih srpsko-hrvatskih standardnih jezika (hrvatski ili srpski). U školama se naizmjence jedan tjedan pisalo ćirilicom, a drugi latinicom. Jezik se službeno nazivao "srpskohrvatski/hrvatskosrpski".
Danas u Bosni postoje usporedo tri službena standardna jezika, naime hrvatki, srpski te još jedan jezični izraz koji je za trajanja posljednjeg rata postao standardnim jezikom: bosanski, službeni jezik bosanskih Muslimana.
Situacija se tako razlikuje od prilika u Hrvatskoj i Srbiji (s Crnom Gorom) koje su postale suverene zemlje sa svojim vlastitim službenim jezikom. Kroz jezični i politički model Bosne vrlo se jasno uočava interakcija i dinamika jezičnih i političkih odnosa kako u povijesnom tako i u sinkronijskom kontekstu. Upravo zbog toga nam je vrlo žao što nismo uspjeli pridati više pozornosi tom pitanju.
Sam je simpozij bio podijeljen u četiri dijela tijekom dva dana, a počeo je uvodnim govorima orga-
nizatora Guide Snela i Radovana Lučića.
Ukratko ću spomenuti predavače i njihove teme, jer o tome se zapravo i radi.
U prvoj tematskoj cjelini pod naslovom “Language, politics and language policy”, prof. Raymond Detrez iz Genta otvorio je simpozij s referatom prikladna naslova 'Language and nation: what came first?' u kojem je izložio jasan pregled odnosa između jezika i nacionalnog osjećaja.
Prof. Olga Mišeska-Tomić iz Novog Sada govorila je o srpskim i bugarskim utjecajima na makedonski jezik iz povijesne perspektive.
Prof. Ranko Bugarski iz Beograda smjestio je najnovija događanja unutar srpsko-hrvatskog jezičnog područja u teoretsko-sociolingvistički kontekst.
Dr. Maja Bratanić iz Zagreba – iznjela je – u izlaganju napisanom u suradnji s dr. Brankom Tafrom – pregled hrvatske leksikografije kroz stoljeća s posebnim naglaskom na prikaz najnovijeg razvoja u hrvatskom rječničkom blagu.
U drugoj tematskoj cjelini pod naslovom “Language and lexicographic practice”, gospodin Vladimir Đukanović iz Beograda govorio je o problematici prikazivanja inačica apstrahirajući “left and right side from the language without a proper name”.
Izlaganje prof. Danka Šipke iz Poljske održala je umjesto njega Biljana Šljivić-Šimšić, koja je fenomen proširivanja značenja riječi u govornom jeziku objasnila na temelju nekoliko vrlo dobro izabranih primjera.
Prof. Willy Martin sa Amsterdamskog Slobodnog sveučilišta (Vrije universiteit) prikazao je mogućnost integralnog nizozemsko-južnoafričkog rječnika na temelju dvije jednakovrijedne baze podataka. Ovo predavanje nije prvotno stajalo na programu, ali je umetnuto zbog prikaza obrade srodnih varijana-ta/jezika u jednom rječniku.
Dr. Wim Honselaar s Amsterdamskog sveučilišta (UvA) predstavio je leksikografsku tipologiju novih ruskih rječi kao i tehnike za njihovo elektronsko traženje.
Dhr. René Genis s Amsterdamskog sveučilišta (UvA) je za svoga high-tech predavanja obradio probleme koje sa sobom donosi prikazivanje gramatičkih podataka kod flektivnih jezika - jezika s mnogim promjenama osnovnog oblika jedne rječi (padeža, glagolskih lica itd.) - kakvi su npr. slavenski jezici.
Drugi dan je počeo s tematskom cjelinom “Language variants and practical solutions”.
Prof. Biljana Šljivić-Šimšić iz Čikaga, koja je svojevremeno kao gost na našem Sveučilištu predavala srpsku i hrvatsku gramatiku, opisala je u svom izlaganju: On my collaboration with Morton Benson on the SerboCroatian-English dictionary: decisions concerning the variants, s pogledom u prošlost, kriterije i (političke) preduvjete za izbor engelskom i obradu hrvatskog rječničkog blaga u srpskohrvatsko-engelskom rječniku (vrlo lijepo, živo predavanje s jasnim zaključcima).
Ja sam osobno prikazao negativne posljedice zajedničkog predstavljanja hrvatskog i srpskog jezika u jednom dvojezičnom rječniku.
Dr. Jelica Novaković-Lopušina iz Beograda razmotrila je tretman srpskog i hrvatskog vokabulara u postojećim nizozemskim dvojezičnim rječnicima.
Gđa. Maja Draženović-Carrieri, voditeljica odjela za prevođenje pri Tribunalu u Den Haagu, objasnila je u svom izlaganju jezičnu politiku njezine institucije te napetosti i dvojbe prevodilaca i tumača glede jezičnih pitanja, a sve je to potkrijepila vrlo jasnim primjerima.
Zadnja tematska cjelina pod naslovom “Norma-lization and codification of standard languages”, započela je s dodatnim izlaganjem gđe. Mire Načeve-Marvan iz Plzeoa o leksikografiji u Bugarskoj, posebno o tretmanu posuđenica.
Prof. Dubravko Škiljan iz Zagreba razmotrio je korist, ciljeve i ulogu takozvanih “razlikovnih” srpsko-hrvatskih rječnika.
Prof. Damir Kalogjera iz Zagreba iznio je pregled i analizu političke orijentacije jednojezičnih rječnika u Hrvatskoj u prošlom stoljeću.
Izlaganje prof. Milorada Radovanovića iz Novog Sada u njegovo je ime pročitao prof. Ranko Bugarski, koji je naširoko izložio obrazac razvojnog puta standardizacije i to srpskohrvatskog kao jednog standardnog jezika, kao i srpskog i hrvatskog posebno.
Prof. Jirí Marvan iz Praga iznio je osobitu teoriju o srednjovjekovnoj jezičnoj zajednici zapadnih i istočnih Slavena. Njegovo je izlaganje pod zvučnim naslovom: National languages of post-socialist countries - just means of communication or tools of spiritual revival? poslužilo kao lijep završetak konferencije.
Simpozij je jasno potvrdio kako je nova jezična situacija u središnjem južnoslavenskom govornom području priznata od najistaknutijih jezičnih stručnjaka s tog područja. Hrvatski, bosanski i srpski kao postojeći standardni jezici nisu ni jednog trenutka dovedeni u dvojbu.
Ipak jedno je pitanje ostalo bez odgovora, a to je pojam srpskohrvatskoga. Prema jednima to je nešto što stvarno postoji, prema drugima to je samo ideološki naziv iz povijesti. Profesor Bugarski je na primjer, ustvrdio da on svoj materinski jezik još uvijek tako zove.
S jedne strane, standardni jezik ne sadrži samo formalne i političke aspekte, nego sigurno i emotivne i psihološke kao što je poistovjećivanje govornika s jednim određnim izrazom. Postoji grupa ljudi koji su prihvatili ideju jugoslavenstva i koji su vjerovali u bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije: oni su čitav svoj život nazivali svoj jezik “srpskohrvatski”. Za njih je već ionako dovoljno teško prihvatiti propast svoga, nazovimo to tako, ideološkog uvjerenja, a kamoli odreći se imena svoga materinskog jezika.
Većina Bosanaca, koji su živjeli u jednom “međuprostoru” između Srbije i Hrvatske, također je već generacijama svoj jezik nazivala srpskohrvatskim. Prije svega bosanski izbjeglice koji bez različitih “jezičnih pritisaka” žive dalje svojim životom, nemaju potrebe za promjenom naziva svoga jezika.
Postoje i ljudi, kao što znamo, koji nemaju tako lijepe uspomene na “jugoslavensko jedinstvo”. Prije svega u Hrvatskoj, zbog loših iskustava u prvoj Jugoslaviji i podređenog položaja u drugoj, većina je ljudi osjećala odbojnost prema tom imenu. Mnogo Srba i Bosanaca također nije prihvaćalo imenovati svoj jezik prema naciji koju nisu osjećali kao svoju. Pogotovu nakon posljednjeg rata naziv je “srpskohrvatski”, velikim dijelom zbog negativnog emotivnog naboja, postao neprihvatljivim za veći dio stanovništva središnjih južnoslavenskih prostora.
S druge strane postoje pak praktični, lingvistički razlozi. Hrvatski, bosanski i srpski – sa svim svojim dijalektima – tvore jedan zaseban lingvistički sustav. To je činjenica. Usporedivo s engleskim jezicima (britanski, američki, australski…) taj sustav ima veliki postotak rječničkog blaga zajedničkog svojim standardnim jezicima i jednu gotovo identičnu gramatiku: iste glasove, glagolske oblike, padežne nastavke, ustrojstvo rečenice itd. Želimo li taj činjenični sustav naznačiti jednim pojmom, potreban nam je određeni naziv. Izvan govornog područja za označavanje tog pojma koristi se već stoljeće i pol naziv “srpskohrvatski”. U samom govornom području za taj pojam nije postojao stalan naziv, iako su se u raznim varijantama često navodila oba jezika (srpskohrvatski, srpski i hrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski).
Još ne tako davno – prije kojih petnaestak godina – jezikoslovac akademik Dalibor Brozović, bivši dopredsjednik Republike Hrvatske, izjasnio se za naziv “srpskohrvatski”, ukoliko se radi o međunarodnom lingvističkom nazivu za dotični dijalekatski sustav: taj naziv smatrao je lakše prepoznatljivim i jednostavnije izgovorljivim nego što je to “hrvatskosrpski”. Prije nekoliko godina učinjeni su pokušji ovaj pojam izraziti nazivom “srednjojužnoslavenski”, no to se ime izgleda nije udomaćilo.
Možda će naziv BCS (Bosnian, Croatian, Serbian) naslijediti dosadašnji “srpskohrvatski”, a u budućnosti moguće i s još jednim “M”, za crnogorski, no o tome možemo samo nagađati. Bilo kako bilo, vjerujem da će se s vremenom pronaći neko rješenje.
Vratimo se, na kraju, simpoziju: jedan od zaključaka je jasno uočljiv: utjecaj politike na razvoj jezika i leksikografije je vrlo složena pojava koja ne podnosi jednostrane odgovore i traži daljnja interdisciplinarna istraživanja.
Zahvaljujući velikodušnoj potpori Odjela za akademske poslove Amsterdamskoga sveučilišta, omogućeno nam je objavljivanje zbornika s proširenim i dorađenim izlaganjima s ovog simpozija. Zainteresirani za tu publikaciju mogu se javiti upravi zaklade.
|