Tema 9

Geert van Dartel

LJUBAV PREMA DOMOVINI - HRVATSKA HIMNA

Prije nekoliko mjeseci u Rotterdamu se održao ekumenski skup pod nazivom Laurentiusdag. Na putu prema mjestu skupa, blizu postaje Blaak, zapala mi je u oči Erazmova izreka napisana neonskim slovima iznad jedne zgrade: Cijela zemlja ti je domovina. Ova izreka pristaje uz ovaj, cijelome svijetu orijentirani lučki grad, koji u sebi nosi mnogo gradova i domovina od strane ljudi koji su u njega došli.

Moj kontakt s Hrvatskom započeo je prije 23 godine u Rotterdamu kada sam jedne subote, u proljeće 1978. godine, pripremajući se za studij u Zagrebu, došao u posjet Hrvatskoj katoličkoj misiji. Fratar, koji je bio dušobrižnik Hrvata u Nizozemskoj, pozvao me da dođem sljedeći dan na misu i da pročitam prvo čitanje iz Jeremijine knjige. Moje znanje hrvatskoga jezika tada još nije bilo dobro, ali je moj napor bio cjenjen. Na kavi, nakon mise, objašnjeno mi je da je povezivanje ljudi oko crkve nešto sasvim drugo nego odnosi sa jugoslavenskom ambasadom. Dok crkva s jedne strane gaji i podržava identitet Hrvata, i usko je povezana sa sudbinom hrvatskih i bosanskih katolika; ambasada kontrolira i nastoji preko jugoslavenskog kluba imati nadzor nad građanima iz Jugoslavije koji žive u Nizozemskoj i pribojava se antijugoslavenskih aktivnosti. Tako je zvučila poruka koju sam tada čuo.

Ova sjećanja mogu sada mirna srca s vama podijeliti. Napetosti koje su proizlazile iz nacionalne složenosti Jugoslavije doista su se u prošlih 15 godina na grozan način raspuknle. Nadam se da su sada dobrim dijelom utihnule. Priznanje samostalnosti republika označava novo razdoblje u povijesti Balkana. Odnosi se normaliziraju. Tako je na Hendrik Kraemer Institutu prošla tri tjedna održan seminar o odnosu crkve i društva u kontekstu južnoistočne Europe na kojem je sudjelovalo 11 mladih hrvatskih i srpskih teologa, muškaraca i žena. Bilo je dobro što su na otvaranju seminara mladi izaslanici jugoslavenske i hrvatske ambasade održali govor i dali potporu sudionicima i organizatorima seminara. Pod utjecajem ratova u našoj je zemlji slika o narodima Balkana prilično negativna. Nerazumijevanje za sve što se odvijalo na tim prostorima i mržnja prema nacionalizmu vodili su do stvaranja takve slike. Kako se čini, put prema Europi država nasljednica Jugoslavije još je dug.

Današnja tema Identitet, vjera i nasilje u Europskim himnama pruža jedan originalni kut iz kojega se samorazumijevanje europskih naroda može bolje pogledati. Pokušati ću putem hrvatske himne, jako vrednovanom i voljenom Lijepom našom, to ilustrirati. U mojem izlaganju ću isto tako dotaknuti himne Srbije i Jugoslavije.

Tekst hrvatske himne je 1835. godine napisao Antun Mihanović (1796-1861) pod nazivom Horvatska domovina. Mihanović je bio posebno inspiriran Ivanom Gundulićem (1589-1683), hrvatskim piscem 17. stoljeća iz Dubrovnika, koji je u svoje vrijeme sanjao i pisao o slobodi svoga naroda. Mihanović je rođen 1796. godine u Zagrebu gdje je nakon završene gimnazije studirao filozofiju. Zatim je u Beču studirao pravo. Nakon studija boravio je jedno vrijeme u Zagrebu, Veneciji i Padovi dok nije stupio u diplomatsku službu Habsburškog carstva. Nakon obnašanja službe u Rijeci, 1836. godine postao je prvi Austrijski konzul u Beogradu - diplomatska funkcija koju je kasnije obnašao i u drugim istočno-europskim gradovima. Mihanović je imao veliki interes prema filologiji i njegovanju hrvatskoga jezika, o kojem je 1815. godine izdao brošuru gdje se zalagao za uvođenje hrvatskoga jezika u društvu umjesto latinskog. Ova je odluka prihvaćena u Hrvatskom saboru tek 1847. godine. Za nacionalni pokret u 19. stoljeću jezik je imao važnu ulogu. Ilirski pokret Ljudevita Gaja, koji je sredinom 19. stoljeća propagirao ponovno korištenje hrvatskoga jezika, postao je predvodnica. Gaj je imao važnu ulogu u standardiziranju hrvatskoga jezika. Stoga on iznosi varijantu govornog jezika koji se koristio u Bosni - štokavski. Izbor za ovu varijantu jezika značilo je davanje snažne podrške za približavanje srpskog i hrvatskoga jezika, a time se iskazivala i svijest vezanosti i obostrane ovisnosti južnoslavenskih naroda. Pjesma "Horvatska domovina" ima 56 stihova i objavljena je 1835. godine u Gajevim novinama Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzska. Prvih i posljednjih osam stihova čine tekst hrvatske himne:

"Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!
Teci Dravo, Savo teci,
Nit' ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!"

Glazbu za hrvatsku himnu napisao je oko 1840. godine Josip Runjanin, Srbin iz Hrvatske, rođen u Vinkovcima 1821. On je napisao glazbu na temelju Donizettijeve "O sole piu ratto" iz opere "Lucia di Lammermoor". U vremenu kada je himna napisana, na Balkanu je došlo do velikih pokreta. Iz ustanaka (1804-1815) protiv Osmanskog carstva koje je od 15. stoljeća dominiralo balkanskim prostorima, nastala je Kraljevina Srbija. Mlada Srbija razvija tijekom 19. stoljeća planove o staroj slavi iz srednjega vijeka i pritom prvo teži ka ekspanziji teritorija prema južnim krajevima; ovaj proces završio se tek nakon Balkanskih ratova u 20. stoljeću i Prvoga svjetskog rata . I u Habsburškom carstvu vlada nemir u 19. stoljeću kroz buđenje nacinalne svijesti različitih naroda u carstvu. Isto su u ovome stoljeću Slovenci i Hrvati razvili političke alternative koje su se inače jako razlikovale. Politička koncepcija za budućnost varirala je od jednakosti s drugim narodima u Habsburškom carstvu i autonomijom, do potpune neovisnosti, kao jedna nacionalna država ili u zajednici južnoslavenskih država. Ovaj uzavreli politički proces potrajao je više od pola stoljeća i naglo se prekida krajem I. svjetskog rata, i pod režijom pobjednika, Austro-Ugarska monarhija se raskida i formiraju se nove strukture država po kojima se Hrvatska i Slovenija uključuju u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

U hrvatskom narodnom preporodu u 19. stoljeću najvažniji su bili jezik i kontinuitet hrvatskoga državnog prava koje je došlo do izražaja u Hrvatskom saboru. Kler katoličke crkve u Hrvatskoj igrao je važnu ulogu na području jezika i u narodnom preporodu. Sredinom 19. stoljeća katolička je hijerarhija u Hrvatskoj uzdignuta sa zagrebačke biskupije u nadbiskupiju i formirana je Hrvatsko-slavonska crkvena provincija koja je oslobođena prevladavanja mađarske crkvene dominacije. Najbitnija razlika u 19. stoljeću u usporedbi s Mađarima i Austrijancima bio je jezik, a ne vjera. Ali u 20. stoljeću, kada južnoslavenski narodi formiraju novu zajednicu država, vjera postaje sve veći razlikovni identifikacijski faktor. Dvadeseto stoljeće, do 1991., dijeli se u tri razdoblja: Kraljevina SHS (1918 - 1941), Drugi svjetski rat s okupacijom, marionetskom državom, surađivanjem i otporom (1941 - 1945), i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (1945 - 1991). Povratak na himnu.

Kao što ste mogli čuti, hrvatska himna oslikava ljubav prema domovini, iako kratko, u različitim dimenzijama opisano: kao domovina s jednom prošlosti i budućnosti, zemljopisno (brda, ravnice, rijeke, more) i odnosno (Hrvat voli svoju zemlju dok mu živo srce bije). U ovoj himni ne nalazimo povezanost prema vjeri i u ovoj skraćenoj verziji nacionalne himne, isto tako, ne nalazimo povezanost prema nasilju ili borbi za slobodom. Ali u proširenoj, izvornoj verziji Horvatske Domovine spominje se borba za slobodu i opjevava se hrabrost njenih sinova:

Rat je braćo, rat junaci!
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pješaci,
Slava budi, gdi su naši!
Buči bura, magla projde, -
Puca zora, tmina beži, -
Tuga mine, radost dojde, -
Zdravo slobost, - dušman leži!
Veseli se, tužna mati,
Padoše ti verli sini,
Ko junaci, ko Hrvati,
Ljaše kervcu domovini!

Ovi stihovi o ratu nisu dio hrvatske himne. Ali su pokazatelj da Hrvati shvaćaju da se za slobodu nekada mora i boriti. Vojna povijest Hrvatske ne može biti opisana isključivo iz nacionalnih okvira. Hrvatska je vojska stoljećima bila integrirana s trupama Habsburškog carstva kojima je upravljano iz Beča. Stoljećima se preko Balkana premještala fronta u konfrontaciji između Habsburškog i Osmanskog carstsva. U habsburškim djelovima Hrvati i Srbi često su pozivani služiti carstvu pod oružjem. Osim toga, hrvatske su trupe korištene i izvan Hrvatske u službi carstva. Pod caricom Marijom Terezijom (druga polovica 18. stoljeća) jedan je odred hrvatskih vojnika bio upućen na službu u južnu Nizozemsku u blizini Brede. Južna je Nizozemska u to vrijeme pripadala istome carstvu kao i Hrvatska. Stoljeće kasnije, 1848. hrvatske su trupe vođene banom Jelačićem imale važnu ulogu u spriječavanju mađarske pobune u zamjenu za jednim većim oblikom autonomije. Glavni trg u Zagrebu od 1991. godine nosi ime po banu Jelačiću. Na trgu se nalazi i ponosni spomenik bana Jelačića, na konju, s podignutom sabljom. "Smjer spomenika samoje okrenut", rekao mi je jedan Mađar 1992., "ne gleda više u pravcu Budimpešte već Beograda." Hrvatska himna za sada nam ne pokazuje - u njenoj službenoj, kratkoj verziji - nikakve dodirne točke o temi identitet, vjera i nasilje. Himna samo govori da Hrvati puno vole svoju zemlju i narod i žele joj puno sreće. Što se tiče današnje teme možda sam se bolje mogao usredotočiti na srpsku narodnu himnu i patriotske pjesme gdje borba protiv osmanskog tlačenja, odnos prema Bogu i nacionalnom religioznom tradicijom dolazi više do izražaja.

Zanimljiva je primjerice himna Kraljevine Srbije. Tekst je napisao 1872. godine Jovan Đorđević povodom novog vladara Milana Obrenovića. Naslov himne govori mnogo: Bože pravde. Prvi, drugi, šesti i posljednji stih idu ovako:

Bože pravde, ti što spase od propasti do sad nas, čuj i od sad naše glase, i od sad nam budi spas! Moćnom rukom vodi, brani budućnosti srpske brod, Bože spasi, Bože hrani, srpskog kralja, srpski rod! (...) Kad nastupe borbe dani, k` pobjedi mu vodi hod. Bože spasi, Bože hrani srpskog kralja, srpski rod! (...) Kraljevinu srpsku brani, pet vjekovne borbe plod, Bože spasi, Bože hrani, moli ti se srpski rod. U ovoj himni čvrsto je konstruirana veza između Boga, srpske dinastije i srpskoga naroda koji je nakon razdoblja stoljetnog tlačenja ponovno otkrio slobodu. Ova himna je po mome uvidu adekvatni izražaj samosvijesti koja je je gajena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. U isto vrijeme, činjenica je da je srpska država u 19. stoljeću svjetovna država koja se u svojoj organizaciji orijentira na zapadne primjere. U 20. stoljeću srpska država postaje dio višenacionalnog saveza što se izražava u novoj himni. Himna prve Jugoslavije kombinacija je nacionalnih himni triju naroda (Srba, Hrvata i Slovenaca), isprekidana jednim pripjevom. Tri strofe, koje uključuju četiri stiha iz Lijepe naše možemo nazvati izražajem nacionalnih identiteta. U refrenu koji se tri puta ponavlja narod moli Boga pjevajući da spašava i hrani kralja Petra. Refren himne je varijacija na strofu iz srpske himne i glasi ovako: Spasi Bože, hrani Bože, našeg kralja i naš rod, hrani kralja Petra, Bože, moli ti se cijeli rod U ovoj je himni pokušano zadržati ravnotežu između individualnosti naroda i zajedničkog osvrta na Boga i dinastiju. U praksi prve Jugoslavije ovo nije funkcioniralo. Nacionalne napetosti su izvan kontrole, a država se izopačila u diktaturu. Drugi svjetski rat u Jugoslaviji bio je poput udarca bičem. Nakon Drugog svjetskoga rata, kada je komunistička partija Josipa Broza Tita postavila temelje federativnoj državi na socijalističkoj podlozi, ova religiozna i monarhistička himna morala je da nestane. Jugoslavija je postala republikom gdje više nije bilo mjesta za kralja i gdje je vjera stavljena pod nadzor. Himna socijalističke Jugoslavije, čiji tekst datira iz 19. stoljeća i koju je napisao Slovak Samuel Tomašik (1813-1887), apelira na vjekovima stare slavenske osjećaje jedinstva. U ovoj himni ne nalazimo pokazatelje odnosa prema Bogu ali je puna odlučnosti: Hej Slaveni Hej Slaveni, još ste živi duh naših djedova, dok za narod srce bije njihovih sinova. Živi, živi duh Slavenski živjet će vjekov`ma zalud prijeti ponor pakla zalud vatra groma. Nek se sada i nad nama burom sve raznese, stijena puca, dub se lama zemlja nek se trese Mi stojimo postojano kano klisurine proklet bio izdajica svoje domovine! Himna socijalističke Jugoslavije zvuči u mojim ušima zlokobno. Himna je puna suprotnosti. Slavenski duh jedinstva stoji nasuprot svakojakim prijetnjama koje su opisane apokaliptičkim terminima. Jedinstvo (čvrsto kao klisurine) stoji nasuprot izdaji domovine. U posljednjim rječima "Proklet bio izdajica svoje domovine" stoji nepomirenost koju Jugoslavija u povijesti nikada nije prevladala. Nakon Drugog svjetskoga rata obračunalo se sa svim izdajicama i neprijateljima režima, a jugoslavenski vlastodršci stalno su se pribojavali potkopavanju države iznutra ili izvana. Poruka kako u srpskoj tako i u hrvatskoj himni daje mnogo više nade. U srpskoj himni spas i zaštita za budućnost nalazi se u Bogu, a hrvatska himna, kao što smo rekli, izražava ljubav Hrvata prema njihovoj domovini u nadi da uvijek bude sretna. Kao što Rotterdam predstavlja mnogo gradova, tako i Jugoslavija predstavlja mnogo domovina. Himna federacije bila je Hej slaveni, dok je Lijepa naša ostala službena himna Republike Hrvatske kao što je potvrđeno Ustavom iz 1974. godine u članku 8. Na službenim događajima obje su se himne pjevale, ali kako su vrijeme i okolnosti dopuštale, jedna se pjevala s više entuzijazma nego druga. Kada je Hrvatska, 1991. godine, postala neovisnom, izbor za pogodnu i široko prihvaćenu nacionalnu himnu nije bio problem. Himna je u svom dugom povjesnom postojanju to već odavno dokazala. Na kraju, moram zaključiti da tekst Lijepe naše, koji je svjetovan tekst, ne pruža povezanost za razmatranje teme o odnosima identiteta, vjere i nasilja u Hrvatskoj. Da dobijemo više uvida u ovu temu, trebali bi dublje istražiti crkveni govor o domovini s kojom se Katolička crkva u Hrvatskoj i katolici u i izvan zemlje osjećaju intenzivno povezani, isto toliko čvrsto kao što je slučaj sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ali to je već izvan teme Identitet, vjera i nasilje u Europskim himnama.

Ovo je izlaganje održano na simpoziju o Identitetu, vjeri i nasilju u Europskim himnama u organizaciji Katoličkog udruženja za ekumenizam u `s-Hertogenboschu, 9. studenog 2001.